{ NAJVECA PRAVDA ZA ZENU JE U ISLAMU }

Nasledjivanje po Islamu

Pošto žena ostvaruje pravo imovine na osnovu mehra, a muškarac – ne, i potpuno slobodno raspolaže svojom imovinom po svim osnovama, sa nasljedstvom, darovima, mehrom, zaradom i uopće nije dužna iz svoje imovine izdržavati, hraniti i odijevati muža i djecu, time su svi napadi na islam u pogledu ženske imovinske ravnopravnosti promašeni i zlonamjerni.

Islam je dodijelio ženi pravo nasljedstva, dao joj pravo posjedovanja kapitala, tro-šenje i lično raspolaganje imetkom, dok joj, u isto vrijeme, neke zemlje Evrope to pravo nisu još dale.

U principu, muško dijete nasljeđuje od roditelja koliko dvije sestre. Ako je sestara više od dvije, a samo jedan brat, onda sestrama pripadaju dvije trećine. Muškom djetetu, kad nema drugih nasljednika pripada cijela imovina, a ženskom u takvom slučaju pripada polovina. Kad čovjek umre, a iza sebe ostavi dijete, a roditelji su mu živi, tada roditeljima pripada po šestina. Ako iza sebe ne ostavi ni dijete, ni braću, ni sestre, onda ga nasljeđuju samo roditelji i u tom slučaju majci pripada jedna trećina, a ocu dvije. Ako ima braće, onda majci pripada šestina, pošto se podmire eventualni dugovi i oporuka. Kad žena nema djece, poslije izmirenja njenih eventualnih dugova i izvršenja njene oporuke, ukoliko je postojala, njen muž nasljeđuje polovinu njenog imetka, a ona njegovu četvrtinu po istom postupku. Ukoliko iza žene ostaje dijete, muž nasljeđuje četvrtinu, a ako iza muža ostane dijete, žena nasljeđuje osminu njegove imovine. Ako su čovjek i žena bez roditelja i bez djece, a imaju jednog brata ili sestru, tada svakom od njih, bratu ili sestri, pripada po šestina, a ako ih ima više, onda su oni sudionici u trećini nasljedstva.

Nasljedna prava kao i za muškarca

U osnovi, žena od muža nasljeđuje četvrtinu imovine kad nemaju djece ili osminu kad on ima dijete. Muž od žene nasljeđuje polovinu kad nemaju i četvrtinu kad imaju djece. Kako nasljeđuju jedno drugo u braku, i muž i žena imaju pravo kao djeca na imovinu svojih roditelja. Osim što se nasljeđuje od roditelja, bračnih drugova međusobno, nasljeđuje se i od braće i sestara: "Ako neko umre, i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj polovina njegove ostavštine, a i on će naslijediti nju ako ona ne bude imala dijete; ako su dvije, njima dvije trećine njegove ostavštine. A ako su oni braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženskima" (En-Nisa, 176.).

Navedeni ajeti ukazuju da žena po svim osnovama ostvaruje pravo nasljedstva kao i muškarac, s tim da je njen dio u principu duplo manji. A u nekim rijetkim situacijama, koliko i dio muškarca. Međutim, pošto žena ostvaruje pravo imovine na osnovu mehra, a muškarac – ne, pošto ona potpuno slobodno i samostalno raspolaže svojom imovinom po svim osnovama sa nasljedstvom, sa darovima, sa mehrom, sa zaradom i pošto uopće nije dužna iz svoje imovine izdržavati, hraniti i odijevati muža i djecu, time su svi napadi na islam u pogledu ženske imovinske ravnopravnosti promašeni i zlonamjerni. Muž je dužan raditi i iz svoje zarade i imovine izdržavati, brinuti se i hraniti ženu i djecu i širu porodicu.

Kako Bošnjaci sfućkaju miraz

Muž nema pravo uzeti njen imetak, prodati ga ili zamijeniti bez njene saglasnosti i dozvole. To je njen imetak. Kod nas se često zna reći kako je ta i ta žena "dobra miraždžijka", te se zato treba njome oženiti. A kad se takvom oženi neki od pohlepnika, uzme joj imetak i proda ga ili čak – što nije rijedak slučaj -propije. Stvarne namjere ovakvih muževa se otkriju kad-tad. Ako se slučajno dogodi razvod braka, nastaju problemi, jer je žena ostala bez svog imetka. Muž je istjeruje iz kuće, a ona izlazi na ulicu praznih ruku, a došla je u njegovu kuću punih. To je zaista velika nepravda prema ženi. Ipak, za ovakvu praksu ne možemo kriviti samo muža i običaje, već i naivnost velikog broja žena. One su te koje dozvole ili ne dozvole raspolaganje svojom imovinom.

Veoma je lijepo kad majka ima šta ostaviti svojoj djeci koja će naslijediti njen dio. Njena imovina je na neki način njen materijalni garant. A muž je, svakako, dužan brinuti se o porodici i poštovati ženin imetak. A ako za to nije sposoban, neka ne zasniva porodicu. Nema veće pravde prema ženi nego u islamu. Ako hoćemo brižnu majku, ako želimo vjernu suprugu, ako želimo uzoritu kćerku, poštujmo islamski odnos prema ženi i volimo je na način kako će one biti zadovoljne. Poštujmo njihov imetak koji su sa sobom donijele u naš brak, sutra će muževi naših kćerki poštovati imetak koji su one sa sobom odnijele u drugi brak. Zar ne bi otac volio da mu kćerka bude sretna u braku? Zar bi volio da njegova kćerka, u slučaju da – ne daj Bože – ne nađe sreću u braku, bude prepuštena ulici? Ako to ne bi želio svojoj kćerki, neka misli već sada dok je muž i dok ima priliku da poštuje imetak nečije tuđe kćerke.

Ko ne može biti nasljednik? Zakon o nasljedno-pravnim odnosima u Bosni i Hercegovini kaže: "Moguće je da ostavitelj isključi iz nasljeđa nužnog nasljednika". Radi se o jednoj vrsti građansko-pravne sankcije zbog koje nužni nasljednik gubi bilo kakvo nasljedno pravo usljed određenih zakonom predviđenih razloga. I islamsko nasljedno pravo, a ne ostavitelj, nekad isključuje nužnog nasljednika, i to u sljedećim slučajevima: – Nevjernik ne može naslijediti muslimana, kao ni musliman nevjernika. Ovo su riječi Poslanika, s. a. v. s., koje su same po sebi jasne i kojima ne treba komentar. Na osnovu ovog hadisa islamski pravnici su zaključili da ni odmetnik od vjere ne može naslijediti niti biti naslijeđen.

– Ubica, također, ne može naslijediti onoga koga je ubio ukoliko se radilo o namjernom ubojstvu. Poslanik, s. a. v. s., rekao je: "Ubici ne pripada udio u nasljedstvu".

– Vanbračno dijete ne može naslijediti svoga oca, kao ni otac dijete začeto van braka. Zakon o nasljedno-pravnim odnosima kaže: "Vanbračno srodstvo izjednačeno je u pogledu naslje-đivanja sa bračnim".

Gdje je tu pravda? Sličan stav o ovom pitanju su imali i predislamski Arapi. Ovako kaže i rimski zakon, koji je osnova ovom našem, bosanskom. Zar može dijete iz zinaluka biti izjednačeno sa djetetom iz legalnog braka? Islam se ne slaže sa ovom nepravdom. Islam zabranjuje zinaluk, a samim time i vanbračnu vezu kao osnovu za nasljeđivanje. U porodicu se ne može uvući nešto što, po prirodi stvari, ne pripada njoj. Islam ovim činom štiti svetost porodice, štiti ugled i čast i bori se protiv razvrata i izopačenosti.

Država podupire nemoral

Poslanik, s. a. v. s., kaže: "Ko je učinio zinaluk sa slobodnom i ženom ropkinjom, dijete iz takvog čina se smatra kopiletom; ne može naslijediti niti njega nasljeđuju". Državni zakon ovim članom indirektno sudjeluje u širenju nemorala. Jer, kad potencijalno nemoralna žena ima na umu da će dijete začeto u ilegalnom seksualnom odnosu biti pravni nasljednik kao i ono koje je rođeno u legalnom braku, lakše se upušta u nemoral. Ona je svjesna da će i njeno dijete, koje je, ustvari, kopile, biti izjednačeno u nasljedstvu sa djetetom partnerove zakonite supruge.

Državni zakon kaže: "Srodstvo po osnovu potpunog usvojenja je izjednačeno sa srodstvom po krvi".Po ovom zakonu, usvojeno dijete se izravnava u pravu na nasljedstvo sa djetetom iz legalnog braka, što je, također, velika nepravda prema rođenom djetetu i što otvara put manipuliranju nasljedstvom. Postoji realna mogućnost da neko krivotvori papire o usvajanju i time stekne pravo na nasljedstvo. Zato je šerijat u temelju zabranio potpuno usvajanje jer se ne može pripisati čovjeku dijete čiji on nije otac. Usvojenom djetetu se može testamentom pokloniti jedan dio i takav čin se smatra dobročinstvom i humanim gestom, ali se nikako ne može staviti u ravnopravan položaj u podjeli nasljedstva sa rođenom djecom.

Testamentom se ne može isključiti iz nasljedstva

Testament je jednostrana opoziva izjava posljednje volje zavještaoca u pisanoj formi kojom on daruje dio svog imetka za slučaj svoje smrti. Ovo je sažeta definicija testamenta proizišla na osnovu više definicija islamskih pravnika. Testament je potpuno legalan pravni dokument. Šerijatsko-pravno uteme-ljenje testamenta se nalazi u slijedećim kur'anskim ajetima: "Kad neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učinite oporuku roditeljima i bližnjima" (El-Bekare, 180.). A u drugom ajetu se kaže da se dioba nasljedstva vrši: "Pošto se izvrši oporuka koju je ostavio, ili podmiri dug." (En-Nisa,11.).

Od Sa'da bin ebi-Vekkasa se prenosi da je rekao: "Došao je Poslanik, s. a. v. s., da me posjeti. Bio sam veoma bolestan. Rekao sam mu: ‘Allahov Poslaniče, kao što vidiš, ja sam u teškim mukama. Znaš da posjedujem veliki imetak, a jedino me ima naslijediti moja kćerka. Šta misliš da poklonim dvije trećine svoga imetka?’ ‘Ne’, reče on. ‘A polovinu?’ ‘Ne’, reče on. ‘A trećinu?’ ‘Dobro, trećina može, iako je i trećina mnogo’. Da svoje nasljednike ostaviš bogatim bolje ti je nego da ih ostaviš siromašnim i ovisnim od ljudi" (El-Buhari i Muslim).

Oporuku bi muslimani trebali imati sačinjenu u svako doba dana i noći. Nikad se ne zna kad će smrtni čas nastupiti. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: "Musliman ne bi smio prenoćiti ni dvije ni tri noći, a da nema napisanu oporuku" (El-Buhari i Muslim). "Ko bude umro sa oporukom, umro je na pravom, sunetskom putu, umro je kao bogobojažljiv i sa šehadetom, umro je sa Allahovim oprostom" (Ibni – Madže).

Vrijeme izvršenja oporuke je odmah nakon ukopa ostavitelja i izmirenja njegovih dugova. Kad se odbiju troškovi ukopa i dženaze i troškovi izmirenja dugova, onda se pristupa procjeni imetka. Vrijednost oporuke ne smije preći jednu trećinu imetka preostalog nakon troškova dženaze i izmirenja dugova. Više od trećine nije dozvoljeno, prema hadisu Sa'da bin ebi-Vekkasa. Pravo na testament imaju svi osim nasljednika, prema hadisu: "Nasljednik nema dijela u oporuci" (Ahmed i Ebu-Davud).

Nema isključivanja nasljednika

Događa se da neki roditelji oporuče sinu ili kćerki dio imetka mimo onog koji ravnopravno dobija sa ostalom braćom i sestrama. Događa se da neki roditelji oporuče da jedan od sinova dijeli svu imovinu ostaloj djeci, a da ga oni u tome imaju poslušati. Naravno, i jedna i druga praksa su u suprotnosti sa islamskim načelima o pravdi. Kao prvo, nasljednik nema prava na oporuku, jer da ima, bio bi to izvor diskriminacije među samim nasljednicima. Drugo, neodgovorno je ostaviti jednom od djece da vrši diobu imovine isto koliko i dati jednom djetetu prednost na drugim. Prema važećem državnom zakonu, ostavitelj može putem testamenta isključiti jednog od nasljednika, što po islamskom nasljednom pravu ne dolazi u obzir. Islam nije ostavio na volju ostavitelju da upravlja svojim imetkom nakon svoje smrti. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: "Ko uskrati nasljedstvo nasljedniku, Allah će njemu uskratiti pravo na Džennet".

Činjenica je da se u državi Bosni i Hercegovini provodi Zakon o građansko-pravnim odnosima u sklopu kojeg egzistira zakon o nasljedno-pravnim odnosima. Šerijatsko nasljedno pravo se prakticiralo u Bosni i Hercegovini do 1945. godine. Ono je dekretom tadašnje komunističke vlasti dokinuto, isto kao i šerijatski sudovi, u kojima se pored nasljednog prava sudilo i bračno pravo. Možda je danas teško vratiti ovo pravo na scenu. Međutim, čak i da se složimo s tom činjenicom, ne smijemo se pomiriti sa nepravednim načinom raspodjele svoje imovine. Prvo, radi toga što nas državni zakon ne obavezuje na raspodjelu kako u njemu stoji, već nam daje mogućnost sporazumne raspodjele. Drugo, što u tom zakonu postoji nešto što se zove nasljeđivanje na osnovu testamenta. U tome je naša šansa. U tome je izlaz svima onima koji se boje Allaha i koji ne žele pred Njega izići sa tuđim imetkom, sa tuđim hakkom.

Naime, o čemu se radi?

Ostavitelj može u testamentu oporučiti da se njegova imovina ima podijeliti onako kako to šerijat zahtijeva. Ili da je sam ostavitelj još za svoga života podijeli onako kako to islam propisuje, a da u testamentu zahtijeva da se tako i izvrši dioba. Naši sudovi će provesti testament jer se poštuje volja ostavitelja ili testatora. Na ovaj način, poštujemo zakon države Bosne i Hercegovine, ali prije njega mi poštujemo Zakon Uzvišenog Gospodara koji je i zakon države Bosne i Hercegovine i svih svjetova. Zašto ovo ne iskoristiti? Musliman je mudar i on ne identificira nešto nužnim rješenjem dokle god se može pronaći adekvatno, od Boga zahtijevano rješenje.

Piše: Hfz. mr. Senaid Zajimović

1 komentar

  1. Poštovani,
    Ogroman problem u pravcu diskvalifikacije Islama kao civilizacijskog merila nalazi se u činjenici nepostojanja i nepriznavanja ljubavi kao realnog temelja društva i života pojedinca i zajednice uz svođenje ljubavi samo na telesnu i fizičku dimenziju koja opet reprodukuje samo fizičku dimenziju bez ljubavi i duha.

    Brak se u Islamu za razliku od drugih religija i uopšte suprotno istorijskom društvu posmatra ne kao zajednica ozvaničene ljubavi poput duhovne kategorije i posvećenosti već kao biznis kao neka vrsta površnog trgovinskog odnosa zasnovanog na razmeni fizičkih dobara čak i asimetričnoj razmeni.

    Žena se posmatra ne kao ličnost i vrhunska božja tvorevina na zemlji već kao stvar za fizičko iskorišćavanje, kao predmet koji ima upotrebnu i tržišnu vrednost. Žena se ne konzumira kao hrana ona se voli i poštuje kao ličnost da bi uopšte mogla da podnese terete materinstva. Žena se u Islamu meri ne kvalitetom već kvantitetom što je suprotno njenoj prirodi.

    Ženski monopol rađanja koji je Bog ženi dao kao suptilnijem biću se u Islamu ne poštuje i ne slavi, već se kažnjava, ponižava i obezvređuje poligamijom.

    Miraz – “mehr” koji suprug daje nevesti kao neku vrstu materijalne nadoknade za “bračne” usluge i što opet uzima natrag po prestanku roka trajanja te bračne usluge, odnosno nakon razvoda, taj isti bračni odnos izjednačava sa plaćenom prostitucijom. Dakle, nije reč o ljubavi i vernosti bilo koje vrste, već je reč o telesno materijalnoj razmeni dobara a što je veoma ponižavajuće za svaku ženu i muža i loše za potomke.
    Muškarac i žena nisu predmeti koji služe metrijalnom upotrebljavanju i iskorišćavanju već postoje radi ljubavi koja je jedini iskustveni pokazatelj Boga i koja jedina vodi ka večnosti. Samo je ona trajna i večna jer je od Boga.

    Brak treba da izjednači muškarca i ženu tako da dva tela pretvori u jedno i to je smisao braka koji znači ljubav, odnosno ljubav predstavlja duhovnu i životnu vezu i takvu potpunu uzajuamnu posvećenost koja za posledicu ima povezivanje dva tela u jedno biće. Baš kao što kaže Sveto Pismo. Jedinstvo polova je neizmerno važno.

    Ta posvećenost ne može biti nesimetrična ni jednostrana. Muškarac i žena se ljubavlju duhovno povezuju u jednu celinu i tako se i njihova tela sjedinjuju u jedno biće koje spaja ista zajednička uzajamna ljubav kao jedna ista glava.

    Kao što znate bračna ljubav ne može biti asimetrična i brak kao božanska kategorija ne trpi treću osobu između dve polovine koje da bi zajedno bile konstruktivne traže posvećenost. Gde se duhom ili telom u bračnu tajnu supružnika umeša treća osoba tu više nema uzajamne posvećenosti, jer se posvećenost više istovremeno ne može ni pružiti ni primiti. Posvećenost znači da sve od sebe dajete osobi s kojom vas je Bog spojio kao i ona vama bez drugih posrednika s obe strane. Samo tako se rađaju zdravi konstruktivni potomci. Ako nema posvećenosti onda nastaje raspad i gubitak koji nosi destrukciju i nju umnožava i širi po svetu što i sami možete videti na delu širom sveta. Žena se ne može posvetiti mužu ako postoji druga žena, a ni on njoj, muž se ne može posvetiti ženi ako postoji drugi muškarac, a ni ona njemu.

    Kao što imamo jednu glavu, tako bračna ljubav i posvećenost mora biti jedinstvena u duhu. Kao što svaka suprotnost ima simetriju dva pola tako i ljubav i brak moraju biti simetrični. Kao što imamo levu i desnu stranu tela, kao što imamo gornji i donji deo tela, kao što imamo parne organe tako i brak mora biti simetričan i dvostran da bi dao životne rezultate duha i stvaralaštva.

    Brak mora biti jedinstvo suprotnosti dvaju polova bez ikakve destruktivne asimetrije odnosno bez nedostataka i suvišaka.

    Imovina muža i žene takođe je zajednička i zajednički je stvaraju i troše i ostavljaju u nasleđe. U braku je imovinska obaveza kao i imovinsko pravo nepodeljena, uzajamna i zajednička celina. Izdržavanje i pomaganje u zdravoj bračnoj zajednici je uzajamno a ne delimično i nepovezano.

Komentariši